Blog

Prvo aktivno putovanje ne traži savršenu kondiciju ni skupu opremu. Traži malo pripreme, otvorenost prema novim iskustvima i želju da svijet upoznaš hodajući.

 

Posljednjih godina sve češće primjećujem da ljudi žele putovati drugačije. Ne žele destinaciju samo fotografirati kroz prozor autobusa. Žele je doživjeti. Udahnuti njezin zrak, osjetiti mirise šume ili mora, zastati na vidikovcu i vratiti se kući s osjećajem da su putovanje zaista proživjeli, a ne samo odradili.

Ipak, prije gotovo svakog našeg putovanja ponavlja se isto pitanje. "Nikad nisam bio na ovakvom putovanju. Jesam li spreman?" Ako si i ti među njima, želim te odmah umiriti.

Većina ljudi koji putuju s Veselim izletima nisu planinari niti vrhunski sportaši. To su sasvim obični ljudi različitih godina i zanimanja koji vole prirodu, žele se malo više kretati i destinaciju upoznati hodajući.

Razumijem zašto postoji ta dilema. Kada na fotografijama vidiš planinske staze, litice ili duge šetnje, lako je pomisliti da su takva putovanja rezervirana za iskusne planinare. Iz mog iskustva, stvarnost je puno jednostavnija. Važnija od sportske prošlosti je razumna priprema, a još važniji su miran tempo, dobro društvo i želja da nekoliko dana provedeš u prirodi.

U ovom članku odgovorit ću na pitanja koja mi ljudi najčešće postavljaju prije svog prvog aktivnog putovanja. Koliko treba biti spreman? Kako se pripremiti? Što ponijeti? I ono najvažnije – kako bez nepotrebnog stresa krenuti na putovanje i u njemu stvarno uživati.

 

Što zapravo znači aktivno putovanje?

Kad ljudima prvi put spomenem aktivno putovanje, često primijetim isti izraz lica. Kao da u glavi odmah zamišljaju višesatne uspone, naporne planinarske ture i dane u kojima nema predaha. Nije ni čudo. Dovoljno je pogledati nekoliko fotografija planinskih staza ili uskih puteljaka uz litice pa pomisliti da je to rezervirano samo za iskusne planinare. U stvarnosti, aktivno putovanje izgleda sasvim drukčije.

Ja ga nikada nisam zamišljao kao natjecanje u tome tko može više ili brže hodati. Za mene je aktivno putovanje način da destinaciju upoznaš polako. Da zastaneš na vidikovcu, osjetiš miris šume ili mora, čuješ zvukove prirode, napraviš fotografiju i popričaš s ljudima koji hodaju uz tebe.

Često kažem grupi: "Ne hodamo zato da bismo što prije stigli na cilj. Hodamo zato što je upravo put do cilja najljepši dio putovanja." To najbolje opisuje filozofiju putovanja koja organiziram. Da ti bude lakše razumjeti razliku, usporedit ću tri načina putovanja.

Planinarska ekspedicija. Cilj je osvojiti vrh ili prijeći zahtjevnu rutu. Naglasak je na fizičkom izazovu, tehničkoj spremnosti i iskustvu.

Klasično turističko razgledavanje. Veći dio dana provodi se u autobusu ili automobilu. Obiđu se najpoznatije znamenitosti, fotografira nekoliko lokacija i kreće dalje.

Aktivno putovanje. Aktivno putovanje nalazi se između ta dva svijeta.

Hoda se dovoljno da osjetiš destinaciju, ali cilj nije dokazivanje niti natjecanje. Tempo je prilagođen grupi, redovito se staje radi odmora, fotografiranja i uživanja u krajoliku. Puno mi je važnije da na kraju dana kažeš kako si doživio mjesto nego koliko si kilometara prešao.

Upravo zato mi ljudi nakon prvog aktivnog putovanja često kažu: "Iskreno, očekivao sam da će biti puno teže." A meni je to uvijek znak da su otkrili ono što sam i želio pokazati – da se destinacija najljepše upoznaje hodajući, bez žurbe i u dobrom društvu.

 

Koliko moram biti fizički spreman?

Ovo je pitanje koje mi ljudi postavljaju češće od bilo kojeg drugog. Gotovo svaki razgovor počne isto: "Vlado, misliš li da ja to mogu?" Moj odgovor nikada nije unaprijed pripremljen. Najprije pokušavam saznati kako osoba inače provodi slobodno vrijeme. Voli li šetati? Vozi li bicikl? Ode li povremeno u prirodu?

Nakon toga postavim još jedno pitanje koje mi je postalo najbolja referenca: "Jeste li se penjali na Sljeme?"

Ako mi kažu da su se popeli na Sljeme i da im je to bilo ugodno iskustvo, gotovo uvijek mogu odgovoriti: "Odlično. Većina planinarskih tura na našim putovanjima bit će vam srednje lagana, a mnoge i lakše od uspona na Sljeme." Naravno, svako putovanje ima svoju razinu zahtjevnosti i zato je uvijek jasno opisujem. Ne želim da se netko prijavi na putovanje koje nije za njega. Puno mi je važnije da se vrati kući zadovoljan nego da tijekom putovanja shvati kako je odabrao nešto što mu ne odgovara.

Zato često kažem: Ne trebaš biti sportaš. Ali dobro je da budeš fizički aktivna osoba. Ako se povremeno krećeš, voliš hodati i spreman si odvojiti nekoliko tjedana za malu pripremu prije puta, velika je vjerojatnost da ćeš u aktivnom putovanju više uživati nego što danas misliš.

Sjećam se Ljiljane. Prije svog prvog putovanja rekla mi je: "Ako ne budem mogla, odustat ću da vas ne kočim." Razumio sam njezin strah i rekao joj da ćemo hodati svojim tempom, bez žurbe. Na kraju putovanja prišla mi je, nasmijala se i rekla: "Vlado, hvala ti na podršci. Vidjela sam svijet." Takvi trenuci najljepši su dio mog posla.

Zato se uvijek nasmijem kada mi ljudi nakon prvog aktivnog putovanja kažu: "Iskreno, očekivao sam da će biti puno teže." To mi je potvrda da smo dobro procijenili njihovu spremnost i odabrali putovanje u kojem su mogli uživati od prvog do posljednjeg dana.

 

Trebam li kupiti skupu planinarsku opremu?

Još jedno pitanje koje često čujem glasi: "Moram li prije prvog putovanja kupiti svu onu skupu planinarsku opremu?" Moj odgovor gotovo je uvijek isti. Ne moraš.

Čak bih rekao da ljudi prije prvog aktivnog putovanja često razmišljaju o pogrešnim stvarima. Satima uspoređuju ruksake, jakne i gojzerice, a puno manje razmišljaju o onome što je stvarno važno – da se malo kreću prije puta i da na put krenu opušteni.

Za prvo aktivno putovanje nije ti potrebna puna planinarska oprema. Puno je važnije da imaš udobnu obuću u kojoj možeš hodati nekoliko sati, ruksak koji ti dobro stoji na leđima, slojevitu odjeću prilagođenu vremenskim uvjetima i dovoljno vode. Sve ostalo može doći s vremenom.

Često vidim da ljudi prije prvog putovanja žele kupiti baš sve. Moj savjet je da to ne rade. Nakon prvog ili drugog aktivnog putovanja puno ćeš bolje znati što ti odgovara, što ćeš zaista koristiti i u što se isplati uložiti. Postoji samo jedna stvar oko koje ne bih radio kompromise. Nemoj prvi put obuti potpuno novu obuću na samom putovanju. Obuću uvijek isprobaj unaprijed na nekoliko šetnji ili izleta. Žuljevi vrlo lako pokvare dan koji je mogao biti prekrasan.

Što se mene tiče, većinu godine hodam u trail tenisicama. Gojzerice obuvam uglavnom zimi ili kada očekujem snijeg i kišu. Štapove gotovo nikada ne koristim jer su putovanja koja vodim prilagođena rekreativcima i osobno ih ne osjećam potrebnima. Naravno, ako tebi štapovi pružaju sigurnost ili rasterećuju koljena, slobodno ih ponesi.

Još jednu pogrešku viđam često – prepun ruksak. Ljudi ponesu puno više stvari nego što će im stvarno trebati pa cijeli dan nose dodatnu težinu. Ja na to gledam puno jednostavnije. Oprema ne čini čovjeka. Fizička i mentalna priprema, malo hrane, dovoljno vode i dobra volja vrijede više od najskupljeg ruksaka ili jakne. Moja je filozofija vrlo jednostavna. Keep it simple.

O opremi ćemo detaljnije govoriti u posebnim člancima. Kako odabrati gojzerice ili trail tenisice, kakav ruksak kupiti i što zaista vrijedi ponijeti na aktivno putovanje – sve ćemo proći korak po korak.

 

Mentalna priprema važnija je nego što misliš

Kada ljudi razmišljaju o svom prvom aktivnom putovanju, najčešće razmišljaju o kondiciji. Hoću li moći? Hoću li izdržati? Ja se, međutim, puno češće pitam nešto drugo. Hoćeš li se znati opustiti i uživati? Na mojim putovanjima ne hodamo zato da bismo što prije stigli na cilj. Hodamo zato što je upravo put do cilja najljepši dio putovanja. Nema žurbe ni dokazivanja. Staza će biti tamo i za deset minuta. Pogled također.

Ponekad mi netko tijekom uspona kaže: "Uf, ovo je teže nego što sam očekivao." Tada se samo nasmiješim i odgovorim: "Samo polako. Stat ćemo, popiti vode, skinuti jaknu i pojesti red čokolade. Pogledaj gdje smo došli. Vidi ovaj cvijet." I znaš što se gotovo uvijek dogodi? Nakon nekoliko minuta ljudi se nasmiju i kažu da im je već puno lakše. Shvate da problem često nije bio u nogama. Trebalo je samo zastati, odmoriti i ponovno pogledati oko sebe.

Godinama sam tražio tempo koji najbolje odgovara grupi ljudi koja se prvi put upoznaje. Danas se najčešće krećemo oko 2 do 3 kilometra na sat. Taj tempo nije slučajan. Dovoljno je spor da možemo razgovarati, fotografirati, zastati kada nas nešto oduševi i jednostavno uživati u danu. Ponekad primijetim da netko želi biti prvi ili se uspoređuje s drugima. Tada ga samo podsjetim: "Samo polako, na odmoru smo." Na mojim putovanjima nije važno tko će prvi stići na vidikovac. Puno mi je važnije da upoznaš osobu s kojom hodaš, napraviš fotografiju koja će te jednog dana vratiti u taj trenutak i stvoriš uspomene koje će trajati puno dulje od samog putovanja.

Kao vodiča najviše me veseli trenutak kada primijetim druge da razgovaraju kao da se poznaju godinama, razmjenjuju brojeve telefona, dogovaraju zajedničku kavu ili već planiraju sljedeći izlet. Tada znam da se nije dogodilo samo putovanje. Dogodilo se nešto puno vrijednije.

Na kraju gotovo svakog izleta kažem: "Sad vas vodim na jedno posebno mjesto." Uvijek slijede isti pogledi. Ljudi postanu znatiželjni, počnu nagađati što ih čeka i s osmijehom krenu dalje. Volim takve male trenutke jer često ostanu u sjećanju jednako dugo kao i najljepši vidikovci.

Ako bih trebao izdvojiti jedan osjećaj koji želim da poneseš kući nakon svog prvog aktivnog putovanja, onda bi to bili sloboda, mir i zadovoljstvo. I ona jednostavna misao: "Baš mi je ovo trebalo."

 

Što sam naučio vodeći grupe?

Na zadnjem putovanju na Madeiri dvoje ljudi došlo je na putovanje potpuno nepoznati jedno drugome. Tijekom nekoliko dana hodanja počeli su razgovarati, smijati se, razmjenjivati poglede i sve više vremena provoditi zajedno. Kada su se vratili kući, nastavili su zajedno odlaziti na izlete. Takve me priče danas više ne iznenađuju. Nakon svih ovih godina vođenja grupa primijetio sam jednu zanimljivu stvar. Ljudi prije putovanja misle da će najviše pamtiti planine, vidikovce ili kilometre koje su prošli. Na kraju najčešće pamte ljude.

Mnogi na put krenu sami, a vrate se s novim prijateljima. Satima zajedno hodamo, razgovaramo, odmaramo, fotografiramo i dijelimo iskustva. U prirodi se ljudi nekako brže opuste nego u svakodnevnom životu. Razgovori postanu prirodni, nema žurbe, a mobiteli polako završavaju u ruksaku. Tek sada, dok pišem ovaj članak, shvatio sam nešto što prije nikada nisam ovako jasno izgovorio.

Aktivno putovanje zapravo je odlična platforma za upoznavanje ljudi.

Prvi dan mnogi su još pomalo suzdržani. Treći dan razgovaraju kao da se poznaju godinama. Nakon izleta često odemo na piće, a tada se atmosfera potpuno promijeni. Razgovori se nastave, smijeh postane glasniji i odjednom više nema osjećaja da se ljudi poznaju tek nekoliko dana. Posljednjeg dana razmjenjuju brojeve telefona, dogovaraju nove izlete i pitaju kada idemo ponovno. To je trenutak kada znam da je putovanje uspjelo. Ne zato što sam ih doveo na lijepu lokaciju. Nego zato što sam stvorio prostor u kojem su se ljudi povezali.

Kao vodiču, jedan od najljepših osjećaja je kada primijetim da im više gotovo nisam ni potreban. Oni nastavljaju razgovor, zajedno planiraju, smiju se i uživaju. Tada znam da će dio tog putovanja živjeti još dugo nakon povratka kući. Na kraju putovanja najčešće čujem jednostavnu rečenicu: "Bilo mi je odlično. Vidimo se ponovno." I gotovo svaki put pomislim isto. Ljudi prije puta brinu hoće li moći hodati. A na kraju im je najteže rastati se od ekipe.

 

Najčešće pogreške koje viđam prije prvog aktivnog putovanja

Nakon svih ovih godina vođenja grupa primijetio sam da ljudi prije prvog aktivnog putovanja najviše brinu oko stvari koje na kraju uopće nisu presudne. Ponesu previše odjeće, kupe novi komad opreme neposredno prije puta ili napune ruksak kao da odlaze na višednevnu ekspediciju. Iz mog iskustva, najjednostavniji savjeti često su i najbolji.

Prvi je da ne krećeš na put u potpuno novim gojzericama. Obuj ih nekoliko puta prije putovanja, prošeći u njima i daj stopalima priliku da se priviknu. Žuljevi vrlo lako pokvare dan koji je mogao biti prekrasan.

Druga česta pogreška je prepun ruksak. Ljudi često misle da će im trebati puno stvari, a na kraju cijeli dan nose dodatnu težinu koju gotovo uopće ne koriste. Zato često kažem: Oprema ne čini čovjeka.

U ruksaku su puno važniji voda, malo hrane i nekoliko osnovnih slojeva odjeće nego deset stvari koje ćeš cijeli dan nositi, a nijednom upotrijebiti. Što se hrane tiče, i sam sam s vremenom promijenio neke navike. Nekada sam nosio sendviče, ali često ih nisam ni pojeo pa su završavali u smeću. Danas gotovo uvijek ponesem tunu. Ako je ne pojedem, jednostavno je vratim kući i nosim na sljedeći izlet. Uz šaku grožđica i kikirikija imam jednostavan obrok koji mi daje dovoljno energije za veći dio dana.

Još jedna pogreška je što se ljudi iz straha često previše obuku. Krene se rano ujutro kada je svježije, ali nakon desetak minuta hodanja tijelo se zagrije. Zato uvijek preporučujem slojevito odijevanje. Većinu godine hodam u kratkim hlačama i majici, ali u ruksaku uvijek imam dugu majicu, flis i lagani šuškavac koji štiti od kiše i vjetra. To mi je postalo pravilo od kojeg ne odustajem.

Zanimljivo je da mi nakon prvog dana mnogi kažu istu rečenicu: "Iskreno, očekivao sam da će biti puno teže." A ja se samo nasmijem. Na kraju postoji samo jedna preporuka koju bih dao svakome tko prvi put kreće na ovakvo putovanje. Opusti se. Sve će biti u redu.

Ja vodim putovanje, znam kako grupa diše, tempo je miran i uvijek ćemo napraviti pauzu kada zatreba. Zato večer prije polaska ne razmišljaj o pogreškama. Radije zamisli da na mobitel dobiješ poruku: "Počinje film. 3, 2, 1... krećemo."

 

Zaključak

Ako si pročitao ovaj članak zato što se pitaš jesi li spreman za svoje prvo aktivno putovanje, nadam se da sada znaš odgovor. Ne trebaš biti sportaš. Ne trebaš imati najskuplju opremu. Ne trebaš imati veliko planinarsko iskustvo. Dovoljno je da voliš prirodu, da se voliš kretati i da si spreman napraviti prvi korak prema nečemu novom.

Iz mog iskustva ljudi se s ovakvih putovanja rijetko vraćaju samo s fotografijama. Vrate se mirniji, zadovoljniji i puni dojmova. Ponekad upoznaju ljude s kojima ostanu u kontaktu godinama. Ponekad, sasvim neočekivano, upoznaju i sebe malo bolje.

Zbog toga volim organizirati aktivna putovanja. To nije samo moj posao. To je način života u kojem iskreno uživam i koji volim dijeliti s drugima. Ako me pitaš zašto odabrati ovakav način putovanja, moj odgovor uvijek će biti isti. Hodanjem usporimo. Odmaknemo se od svakodnevice. Razbistrimo misli. Upoznamo prirodu i ljude koji su došli iz istog razloga kao i mi – provesti nekoliko dana kvalitetno, opušteno i iskreno.

Možda ćeš na putovanju otkriti novi pogled koji ćeš pamtiti godinama. Možda ćeš upoznati osobu s kojom ćeš nastaviti planinariti. A možda ćeš se jednostavno vratiti kući s osjećajem koji mi ljudi nakon putovanja tako često opisuju jednom kratkom rečenicom:

"Baš mi je ovo trebalo." To je, zapravo, ono što ti želim. I još nešto.

Živi život kakav treba biti.